Ničim uništen vitalizam

Živopisan, novi glas u bosanskohercegovačkoj literaturi nastaloj u drugim zemljama – ovoga puta u Sloveniji – dolazi od Senahila Asanagića, koji u svom romanu Prokleta brda piše ženskim glasom: njegova nana, baka ili kako ponegdje u Bosni i Sandžaku, pa i u Krajini kažu - bika priča svoj život. Od idilične pastorale u Krajini, doline koju presijecaju vode i bajkovitih pejsaža, preko lijepog i teškog djetinjstva obilježenog velikim ratom, jedne velike ljubavi koja vremenom prerasta u noćnu moru, i brda koje nose prokletstvo, kojih se njegovi stanovnici boje, ali se teško odlučuju da ga (barem pokušaju) prekinu(ti). Dirljiva je ovo pripovijest, možda bolje rečeno ispovijest , koju Hasina Sebile, pripovijeda kazivajući nam priču koja se poput voda u dolinama račva na desetine strana i plete kolorit života koji se rađa, prolazi i umire, i u kojem se velike odluke i ljubavi završavaju porodičnim nasiljem i predsmrtnim oprostom. 

Između svega toga je život. O kojem je dobro da se ( i ovako) piše. U ovom romanu ima nečega zbog čega ćete apsolutno zavoljeti njezinu glavnu junakinju – neka životna strast i, valjda, ničim uništeni  vitalizam – koja je vodi kroz sve situacije, i na kraju daje snagu da izdrži. Kad Goethe kaže da smo ono najbolje u nama dobili od svojih majki, ne možemo se – a pogotovo nakon čitanja ove knjige – ne upitati:

„A od koga su to dobile naše majke?“

Dio odgovora na to je i u ovoj knjizi.