Zabranjena ljubav na bosanskim brdima

Roman „Prokleta brda“ Senahila Asanagića Vas ne pita hoćete li ući, već Vas uvuče. Otvara se glasom koji ne traži pažnju, glasom pripovjedačice koja pamti svijet sporije nego što ga historija razara. U takvom pamćenju leži najveća snaga knjige: vrijeme nije samo kulisa, nego aktivni sudionik radnje, gotovo kao lik koji diše i pamti.

U uvodnim poglavljima, kroz detaljno oslikan pejzaž sela nadomak Bužima, autor gradi jedan izuzetno uvjerljiv mikrokozmos. Deskripcije nisu puka dekoracija. One su organski dio naracije. Rijeka, mlinovi, doline i brda – sve je utkano u emocionalni i egzistencijalni horizont likova. Prostor ovdje nije neutralan: on oblikuje sudbinu, moral i ritam života. Čitatelj ne promatra selo, nego u njemu boravi. U tom smislu, Asanagićev postupak podsjeća na neprevaziđeni lirsko-prozni senzibilitet Branka Ćopića, posebno u načinu na koji priroda postaje produžetak unutrašnjeg svijeta likova. Međutim, tamo gdje Ćopić često ublažava težinu ironijom i toplinom, Asanagić ide korak dalje, jer je njegova poetika tiša i tamnija; natopljena slutnjom tragedije.

S druge strane, u introspektivnim pasažima i moralnim tenzijama koje razdiru likove, posebno u zabranjenoj, godinama neskladnoj i klasno obilježenoj ljubavi između Sebile i Mehmeda, osjeti se odjek Meše Selimovića. No, dok Selimović često filozofira kroz lik, Asanagić ostaje vjerniji konkretnom iskustvu: njegovi likovi ne raspravljaju o sudbini, već je žive. 

U središtu romana je ljubavna priča koja, na prvi pogled, djeluje arhetipski: bogata djevojka i siromašni mladić; ona malo starija od njega, razdvojeni društvenim, porodičnim i moralnim granicama. Međutim, ono što ovu priču izdvaja jeste način na koji je ispričana: bez patetike, ali s dubokom emocionalnom inteligencijom. Ljubav između Sebile i Mehmeda nije idealizirana; ona je nesigurna, isprekidana strahom, oblikovana pogledima, tišinom i zabranama. Autor pokazuje zavidnu sposobnost da izgradi tenziju ne kroz događaj, nego kroz iščekivanje. Pogled preko dućanske tezge, šapat pod pendžerom, susret pod kruškom. To su mikroskopski momenti koji nose težinu velikih odluka. Upravo tu roman postiže svoju punu snagu: u onome što nije izgovoreno, ali se uvjerljivo osjeća.

Posebnu vrijednost djela čini jezik, koji je bogat, slikovit, prepun arhaizama, ali nikada pretjeran. Opisi imaju gotovo taktilnu kvalitetu. Ova senzualnost prostora daje romanu poetski sloj koji ga uzdiže iznad puke naracije u sferu iskustva. Atmosfera je opipljiva i prožeta vjerodostojnošću minulih vremena. Pohvalan je kratki glosar manje poznatih bosanskih riječi, tj. riječi koje opisuju stvari za kojim nam je moderno vrijeme izbrisalo potrebu za postojanjem.

U komparativnom smislu, roman je na zanimljivoj raskrsnici između pripovjedne topline Ćopića i egzistencijalne dubine Selimovića. Ipak, Asanagić ne ostaje u njihovoj sjeni, jer je njegov glas autentičan, ukorijenjen u lokalnom iskustvu, ali otvoren univerzalnim temama ljubavi, sudbine, časti i slobode.

Ova knjiga ne pripada nijednom žanru; ona ga strpljivo gradi na raskrsnici nekoliko njih. Radnja je čvrsto ukorijenjena u konkretan vremenski okvir (period između dva rata i pred Drugi svjetski rat), a društvene okolnosti kakve su siromaštvo, patrijarhalni odnosi i klasne razlike direktno oblikuju sudbinu likova. To nije samo pozadina, već funkcioniše kao mehanizam priče. U središtu naracije je zabranjena, društveno nejednaka ljubav. Ali ona nije sladunjavo-tragična na britanski ili tragično-teška na ruski način, nego jednostavno opterećena ogovornošću, strahom, čašću i nemogućnošću. Ljubav na slavenski način. Više podsjeća na sudbinu nego na izbor. Deskripcije prirode, sela i svakodnevice su poetski-lirske, ali i realizam je prisutan prožet lirskom senzibilnošću. Unutrašnji svijet pripovjedačice se razvija suptilno, bez eksplicitne filozofije, ali vrlo uvjerljivo. Stoga ovo je žanrovski historijsko-socijalni ljubavni roman pisan lirsko-realističnom prozom, sa naznakama  psihološkog romana.

„Prokleta brda“ je roman koji se ne konzumira, nego upija „kao kad voda na vrućoj ploči ključa pa se preko ruba džezve prelijeva“. U dolinama gdje rijeke pamte više od ljudi, a brda čuvaju tajne koje se ne izgovaraju naglas, rađa se priča o ljubavi koja nije smjela postojati. Ovo je knjiga o vremenu koje melje ljude sporije nego mlin, ali jednako odgovorno.